Faruk Hadžić
Zamjena stanovništva
O demografskim kretanjima, pogotovo ovim negativnim, često pišem. Smatram da za Bosnu i Hercegovinu nema bitnije teme od nestajanja stanovništva. Kako bih bar malo upalio alarm kod donosilaca odluka, prošle godine sam napisao tekst o demografskom istrebljenju, na što me potaknuo odlazak bliskog prijatelja i njegove porodice u Njemačku, prijatelja koji je ovdje imao sve. Nisu ga očito natjerali egzistencijalni razlozi, već naša svakodnevnica. Desetine hiljada naših građana svake godine napusti državu, neko zbog posla, a najviše zbog politike i korupcije. Političari danas sve manje daju izjavu tipa „neka idu ako nisu zadovoljni, ima ko će doći na njihovo mjesto“, okrećući odmah ovu temu, bolje reći spinujući, na teren politike i ugroženosti od drugih i drugačijih. Danas ću biti još direktniji u razmišljanjima, jer vremena više nemamo.
Danas se u Bosni i Hercegovini polako otvara proces zamjene stanovništva. Zamjena stanovništva je proces kada se jedan narod mijenja drugim. Hrvatska je već jednim dijelom u tom procesu. Dovoljno je da odete u neke hotele na Jadranskom moru i vidjet ćete ko se sve više zapošljava kao radna snaga u hotelima. No, kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, situacija je specifična. Popis stanovništva iz 2013. godine je pokazao da u Bosni i Hercegovini živi 3,5 miliona stanovnika. To je onaj zvanični podatak. Nezvanični podatak koji sam čuo više puta jeste da je i Popis napuhan i da su u ovom broju jednim dijelom popisani i naši građani iz dijaspore koji ne žive u Bosni i Hercegovini. Jednostavno su svi dodavali da bi prikazali koliko kojih ima u državi radi ostvarenja svojih dnevnopolitičkih ciljeva.
Upravo zbog toga su mnogi otišli. Dok čekamo zvanične podatke koliko je građana dobilo boravišnu dozvolu u EU u prošloj godini, u javnosti su se pojavile informacije da su samo u ambasadi Njemačke zaprimili oko 150.000 zahtjeva za izdavanje „papira“ za odlazak i rad. Ako je ovaj podatak tačan, to će samo u narednih nekoliko godina dovesti do ogromnog pritiska na preduzeća u Bosni i Hercegovini. Ko će u njima raditi? Nedavno sam tokom jednog sastanka dobio informaciju da će se ubrzo tražiti od Vlade Federacije BiH da dopusti uvoz radnika iz Azije, jer privrednici više ne mogu naći radnike u državi, što je ujedno i prva faza u procesu zamjene stanovništva na ovim prostorima.
Naše stanovništvo stari, jer mladih je sve manje, a starijih sve više. Podaci koji su objavljeni od strane Populacijskog fonda UN-a za BiH, uvažavajući prirodno kretanje stanovništva, te scenarije emigracija ukazuju da će u 2050. godini u Bosni i Hercegovini biti sljedeće stanje u odnosu na 2018. godinu:
Prosjek godina stanovništva će se povećati sa 41,6 na 52,5.
Ukupni indeks starenja će se povećati sa 83,6% na 258,6%. Ovaj indeks se inače računa kada podijelimo broj osoba starijih od 65 godina, sa brojem osoba u kategoriji 0-19. Drugim riječima broj starijih će biti 2,6 puta veći od broja mladih.
Broj starijih u kategoriji 65+ će se povećati sa 575.271 na 879.830.
Broj mladih u kategoriji 0-23 će se smanjiti sa 886.269 na 418.128. Broj mladih će iznositi 2050. godine samo 47,2% broja iz 2018. godine.
Broj novorođene djece će se smanjiti sa 29.304 godišnje na 14.805, dakle gotovo duplo ili preciznije na nivo od 50,5% iz 2018. godine
Broj radnosposobnih u kategoriji 20-64 će se smanjiti sa 2.228.970 na 1.098.658 ili na nivo od 49,3% iz 2018. godine.
Broj starijih preko 65+ će rasti sve do 2050. godine, kada bi trebao taj broj da se smanjuje.
Generalni zaključak analize Populacijskog fonda UN-a jeste da je Bosna i Hercegovina zemlja sa ‘najnižim niskim’ fertilitetom na svijetu (1,25). Danas nije teško pripremiti razne projekcije i analize onoga što nas čeka, to je danas uglavnom poznato, ali je ključno promijeniti trend. Ovaj nivo nestajanja stanovništva kroz emigracije i negativni prirodni priraštaj smanjuje mogućnost za bilo kakav dugoročni ekonomski rast i razvoj. Kada smo kod negativnog prirodnog priraštaja, u 2021. godini, zaključno sa novembrom, negativni prirodni priraštaj samo u Federaciji BiH je iznosio 10.656. Ovo je prvi put da Federacija BiH pređe brojku od 10.000 više umrlih nego rođenih u jednoj godini.
Smanjenje populacije povlači sa sobom niz problema. S obzirom da će broj starijih rasti do 2050. godine, a radno sposobno stanovništvo će se smanjivati, da bi održali barem isti nivo penzija i drugih socijalnih izdataka, donosioci odluka će morati dopustiti uvoz radne snage iz inostranstva. Pitanje je, koji će nam to radnici doći? Region ima probleme sa iseljavanjem, doduše ne u razmjerama kao Bosna i Hercegovina, teško da možemo očekivati masovni dolazak recimo Makedonaca, Crnogoraca ili bilo kojih drugih radnika iz tih zemalja. Ovdje više nije riječ o uvozu nekoliko hiljada radnika, već više stotina hiljada radnika. Na okvirno dvadesetak godina nedostajat će nam barem milion ljudi u kategoriji 20-64, koji bi trebali biti noseći sloj društva i ekonomije. S obzirom da ne možemo računati na region i dolazak tih radnika i stanovnika, imamo nekoliko scenarija.
Prvi scenarij, sve ide kako ide sada. U ovom slučaju, glasat će uvijek isti broj građana, centralni birački spisak se neće ažurirati, dopisivat će se glasovi, uvijek će biti tri ista pobjednika, što će dovesti do realističnog ispunjavanja scenarija napuštanja države. Prihodi će krenuti da se smanjuju, starijih će biti sve više, što ekonomija više neće moći pokriti i doći će do generalnog smanjenja izdataka za penzije. Penzioneri će imati socijalnu pomoć umjesto penzije. Sve više penzionera će raditi, moguće i do smrti, jer im se neće isplatiti ići u penziju, jer im penzija neće biti dovoljna za život. Ovaj scenarij može vrlo lako dovesti do pojave ogromnih socijalnih nemira u cijeloj državi. Tražit će se rješenja koja se neće moći provesti preko noći.
Drugi scenarij bi bio sličan njemačkom scenariju. Svake godine bi se uvozilo dovoljno radne snage da se održava približno isti broj stanovnika u državi i da se na taj način mogu zadovoljiti ekonomske potrebe države. Potencijalna radna snaga bi se uglavnom uvozila iz istočne Azije, iz zemalja poput Pakistana i Bangladeša, ili sa sjevera Afrike. U prvim fazama bi ti radnici radili poslove predviđene za jeftinu radnu snagu. Stalnim naseljavanjem na ovom području, osnivanjem porodica, naseljavanjem napuštenih manjih mjesta i sela, ova populacija bi se vremenom širila, te u većoj ili manjoj mjeri integrisala u društvo. Domaće stanovništvo bi odlazilo u EU, najviše u Njemačku, starije bi ostajalo, a novi radnici bi na kraju naseljavali ovo područje kako bi Bosna i Hercegovina mogla ekonomski napredovati.
Ovaj scenarij ne bi odgovarao trenutnom konceptu vođenja zarobljene države, jer donosioci odluka o(p)staju na konceptu zaštite svojih naroda. U slučaju pojave „novog naroda“, koji bi vrlo lako bio brojniji od bilo kojeg „konstitutivnog naroda“, stvari bi se u Bosni i Hercegovini potpuno drugačije presložile. Ironično, boreći se da nas „zaštite“ od drugih i drugačijih, donosioci odluka nas vode putem da ćemo u svojoj zemlji na kraju biti stranci. Nada da ću imati zarađenu penziju će biti, ako do ovog scenarija dođe, u rukama još uvijek nerođenog djeteta Azije ili Afrike.
Ovo što rade danas naši političari me neodoljivo podsjeća na Pavela Ivanoviča Čičikova iz Gogoljevog romana „Mrtve duše“, koji je hodao i skupljao „mrtve duše kmetova“ od ruske vlastele, kako bi se pokazao „moćnim“ i kako bi mogao dobiti jeftino zemlju od države. Na kraju će i naši političari predstavljati „konstitutivne narode i ostale“ i „mrtve duše“, koje su nekada živjele u Bosni i Hercegovini.
