Često smo čuli izreku zavadi pa vladaj. U Bosni i Hercegovini, ova izreka ima posebnu dimenziju jer mnogi građani nasjedajući na etno-nacionalne priče političkih lidera zaboravljaju kako žive, ili bolje reći preživljavaju. Zavađeni temama koje ne mogu dovesti do toga da imamo veću platu, budžetske patriote vladaju životima običnih ljudi. Niko više ne pita kolika je minimalna plata, kada je zadnji put povećana, šta se može sve kupiti od penzije, hoće li dobiti povećanje, kako platiti školu djetetu, kao i mnoga druga normalna, svakodnevna, životna pitanja. A cijene samo rastu.
Sada, Prvog maja, trebamo više nego ikada postaviti pitanje kako živimo i preživljavamo. Teško da ćemo moći danas dobiti odgovor od političara, koje ćemo vrlo vjerovatno pronaći ovog vikenda negdje na Jadranu. Mnogi najavljeni protesti sindikata trgovine i rudara, tako će biti uzalud, jer neće biti nikoga da to vidi. Mnogi sindikati već dugo se zalažu za povećanje minimalne plate i sigurno da je Prvi maj taj dan kada se takvi zahtjevi trebaju najviše i adresirati.
Kada smo kod miminalne plate, koliko ona zaista iznosi u FBiH?
Iako to mnogi ne znaju, u Federaciji ne postoji “najniža zagarantovana plata” od 406 KM. Prema informaciji SSSBiH, postoji najniža satnica od 2,31 KM neto sa porezom na dohodak, što za 176 sati mjesečno daje iznos minimalne plate od 406,56 KM neto sa porezom na dohodak. Zakonski minimalna satnica u FBiH kada se pretvori u nivo minimalne plate, znači da je to iznos koji radnik dobije na ruke. Nema garancija da će radnik u privrednom sektoru dobiti i topli obrok, jer on može biti iskorišten kroz osigurani obrok, tako da se topli obrok ne može računati u “minimalna primanja”. Ako radnik nema članova porodice koje izdržava, ima lični odbitak od 300 KM i država mu uzme 10% poreza od iznosa iznad 300 KM, u ovom slučaju 10,65 KM. Dakle, ostane mu nekih 396 KM.
Ako ste mislili da je navedena greška u prethodnom pasusu da vam vlast oporezuje porezom na dohodak minimalnu platu, onda ste se prevarili. Čak i kada je minimalna plata minimalna, država vam uzima dio sebi. Time svaka priča o socijalnom pravednosti i kvazi zaštiti socijalnih prava, koju povremeno izgovaraju političari na vlasti, pada u vodu. Taj porez koji se uzima i na minimalne plate, ide na finansiranje preglomaznog državnog i administrativnog aparata, preko kojeg će oni koji imaju tu privilegiju da su zaposleni na budžetsku siguricu, dobiti platu i regres, koje će upravo trošiti ovog Prvog maja na nekom od putovanja, ne razmišljajući da se neko morao odreći dijela svoje minimalne plate, da mi njima dao da imaju iznadprosječnu platu.
Najveći problem je u priči oko određivanja iznosa minimalne plate što su sagovornici sa druge strane osobe, ne koje imaju iste ili slične probleme, nego koje imaju sve moguće privilegije kroz razne zakone i visoke državničke plate i takve osobe se pitaju kolika treba biti minimalna plata. Upravo me ova tema podsjetila na jedan sastanak prije nekoliko godina, kada sam pokušao argumentovano objasniti osobi, visoko pozicioniranoj u jednoj federalnoj agenciji, zašto se minimalna plata treba povećati na minimalno 750 KM i da u njoj svim radnicima treba biti ugrađen iznos toplog obroka i prevoza. Razlog je što mnogi radnici u privredi ne dobivaju topli obrok, već im se on „osigura“ kroz ishranu na radnom mjestu.
Umjesto argumentovane rasprave, naravno kreću ad hominem napadi i stavovi da je nemoguće osigurati minimalnu platu od 750 KM jer „mnoge poslodavce u niskoproduktivnim djelatnostima radnik mjesečno košta oko 500 maraka bruto“. Za one koji ne znaju, bruto plata uključuje neto platu radnika i mjesečne doprinose. Neki sektori imaju tu povlasticu da plaćaju niže stope doprinosa. Međutim, šokiran odgovorom, ustao sam i napustio sastanak. Osoba koja ima preko 2.000 KM neto platu i ugovor na neodređeno se zalaže da radnicima ne treba povećati minimalnu platu, koja je minimalna.
Stavovi osoba poput ove su ustvari glavni razlog zašto radnici u Bosni i Hercegovini, prije svega u privrednom sektoru, žive sve teže i teže. Podaci pokazuju da oko pola zaposlenih radnika u našoj državi, što je oko 400.000, ima platu do 700 KM, najveći broj njih je prijavljen na minimalnu platu. Drugim riječima, pola radnika u državi ima takvu platu da i sa njom u najboljem slučaju može pokriti oko trećine potrošačke korpe za svoju četveročlanu porodicu.
Šta je rješenje i kako unaprijediti status radnika?
Da bi vlast i osobe koje savjetuju donosioce odluka shvatile ozbiljno prijedloge, potrebno je prvo definisati realne zahtjeve koje će bar za početak zadovoljiti danas suprotstavljene aktere. S jedne strane su predstavnici sindikati koji traže minimalnu platu od 1.000 maraka, sa druge strane vlast koja se ne želi odreći niti jedne marke poreza, a s treće strane su poslodavci koji bi i povećali plate, ali ne toliko koliko traže sindikati. Kompromisno rješenje svih strana može biti iznos minimalne plate od 750 KM.
Kako bi se objasnio ovaj prijedlog, sve strane trebaju napraviti kompromis. Jedan radnik danas poslodavca mjesečno košta, ukoliko je prijavljen na minimalnu platu, oko 870 maraka. Od ovog iznosa, oko 400 maraka ide radniku po osnovu plate, 260 maraka za doprinose i poreze, 50 maraka prevoz i 160 maraka topli obrok. Radnik dakle dobije oko 610 maraka. Ako bi država prihvatila ukidanje poreza na plate do 1.000 maraka, te smanjenje doprinosa na 25% bruto iznosa plate, onda bi poslodavci mogli bez problema ponuditi platu od 750 maraka neto ili 1.000 maraka bruto, sa ugrađenim toplim obrokom i prevozom. Poslodavac bi izdvojio 130 maraka više nego što je do sada izdvajao, radnik bi dobio povećanje plate, bio bi zadovoljniji i produktivniji, a i predstavnici sindikata bi dobili na bitnosti, jer su i njihovi zahtjevi znatno uvaženi. Logično pitanje jeste zbog čega ne minimalna plata od 1.000 maraka? Razlog je što u praksi jeste moguće da mnogi sektori mogu osigurati taj iznos plate, ali u nekim sektorima gotovo je nemoguće da radnik zaradi poslodavcu tu platu, zbog niske produktivnosti. U tim sektorima, bez smanjenja poreza i doprinosa, nemoguće je osigurati povećanje minimalne plate.
Naravno, vlast će teško prihvatiti takav prijedlog, koji bi njima ustvari i najviše odgovarao, jer će tako na kraju dobiti više novca u budžete, iako je njihova bojazan da će se prihodi smanjiti. Bojazan nije utemeljena jer sada se možemo vratiti na podatak o broju radnika koji imaju platu do 700 radnika. Šta će jedan radnik sa platom od 400 maraka uraditi kada dobije povećanje od 140 maraka plate, zbog smanjenja poreskog opterećenja? Da li će on tih 140 maraka štedjeti ili trošiti? Potpuno je jasno da će se taj novac potrošiti zbog visokih troškova života. Što je veća sklonost potrošnji radnika, više će se novca trošiti u ekonomiji i novac će se brže kretati. Tih 140 maraka povećanja po radniku na minimalnoj plati, zbog velikog multipliciranja, dovest će stotina miliona maraka rasta potrošnje u ekonomiji. Kada dobije povećanje, otići će u radnju i kupiti nešto hrane. Taj sada vlasnik radnje ima dodatni rast prodaje, pa će i on brže nabavljati robu i plaćati svoje dobavljače, a oni opet svoje i sve tako ukrug. Pošto znamo da se na svaku potrošnju ubire i PDV, sada je logičan odgovor da li će država imati više ili manje poreza. Naravno više. Dobitna situacija za sve.
Za poboljšanje standarda radnika, složit ćemo se nedovoljnog, ali bar nekog, najviše treba dobre volje od politike. Ipak, za politiku je strah od eventualnog slabijeg punjenja budžeta i isplate plata budžetskim patriotama veći nego prihvatanje logičnog rješenja, korisnog za sve.
Socijalna pravednost se ne može graditi na temeljima uzimanja od onih koji imaju najmanje plate kako bi se dalo onima koji imaju iznadprosječne plate. Socijalna ravnopravnost nije da neko sa platom preko 2.000 maraka kaže da radnik od 400 maraka ne može imati veću minimalnu platu. Socijalna pravednost i ravnopravnost je da se radnici prestanu više ponižavati i da im se osigura da mogu zaraditi dostojnu platu za vođenje normalnog života.
Faruk Hadžić.
