Uza svu prašinu u hrvatskim medijima i iz političke oporbe zbog toga što je vlada RH „zastala“ u otkupu Ine od mađarske naftne kompanije MOL, ne izgleda kako mađarska politika – osobito ne MOL-ovo vodstvo, što mu jamačno dođe na isto – ne doživljava ozbiljno hrvatski arbitražni salto mortale na švicarskom sudu. Kažu, sve je po zakonu, nema razloga ni za kakvu reviziju međudioničarskog ugovora i sve će, vidjet ćete, ostati po starom. Je li premijer Andrej Plenković – baš o tužnoj godišnjici blamaže, katastrofalna obnoviteljskog podbačaja države na Baniji, gdje su ga postradali izviždali i gađali grudama snijega – priredio još jednu neuspjelu predstavu za tzv. male/obične ljude? Pa neka se općinstvo zabavlja. Komedija je, misli si glavni vladin/HDZ-ov kormilar, u ova trknuta vremena ipak prihvatljivija od tragedije. Neka si misli što mu drago, ali – ako to jest ili može biti neka pouka – ni Ivo Sanader pod teretom odgovornosti nije utekao istini. Bila ga je sustigla.
Piše: Marijan Vogrinec
Piši kući, propalo je. Nema ništa od obećanoga hrvatskog otkupa Ine od mađarskog MOL-a, prokockanoga bivšeg diva jugoslavenske/hrvatske energetike. Vladin Djed Mraz se samo dva dana uoči Nove godine mašio za svoju vreću s „darovima“ – koji među općinstvom uglavnom pobuđuju jezu, strah i ljutnju – pa im gurnuo pod okićeno blagdansko drvce odluku o tome da „vlada zastaje s otkupom Ine od MOL-a zbog novih pravnih okolnosti nastalih nakon presude Vrhovnog suda RH“ bivšem premijeru Ivi Sanaderu zbog korupcijskog međudioničarskog ugovora na štetu Ine i hrvatskih energetskih interesa. Bivši HDZ-ov premijer je uzeo 10 milijuna wura mita od šefa mađarske kompanije Zsolta Hernádija radi ustupanja MOL-u upravljačkih prava u Ini, iako Mađari nisu imali većinski paket dionica. Zato, odlučeno je dva dana uoči Nove godine, „vlada pokreće reviziju dioničarskog ugovora za Inu i ugovora o plinskom poslovanju“ na UNCITRAL-ovom sudu u Švicarskoj. Ili, prostoseljački rečeno, zasad (ili zauvijek?) odustaje od povrata Ine u hrvatsko vlasništvo, što je premijer Andrej Plenković nadobudno obećao na Badnjak prije pet godina i potom povremeno, političkih poena radi, „domoljubnom“ demagogijom gurao u populističku mikrovalnu.
Uza sve neodgovorno i neuspješno ulupane milijune kuna radi „otkupa Ine“ od Mađara, dok se još nacionalno krivosuđe bavilo spornim ručkom Ive Sanadera i Zsolta Hernádija u modernom restoranu Marcellino na Jurjevskoj cesti i tajnim papirićem, navodno sa svotom mita što su ga ta dvojica gurali preko stola jedan drugomu, premijer Plenković sada ne žali ni još cca 100 milijuna troška za neovisnu švicarsku arbitražu. Mađari joj pak odriču svako međunarodnopravno značenje, za Hernadijem bila raspisana, pa ukinuta međunarodna tjeralica zbog presuđene krivnje na hrvatskom sudu, a mađarska vlada i osobno premijer Viktor Orbán ne žele ni čuti o tomu da je tadašnji šef MOL-a podmitio Sanadera, odnosno da je međudioničarski ugovor o Ini sklopljen nezakonito, koruptivno, pa… Hrvatska se pak vlada uhvatila za neki dan donesenu konačnu presudu Vrhovnog suda RH Sanaderu u koruptivnom slučaju Ina-MOL iz 2009. godine, gdje je Sanaderov prijatelj i tada šef kompanije DIOKI Robert Ježić – nazočan spornom ručku u Marcellinu, koji je i platio 6500 kuna i gdje je butelja vina stajala 4000 kuna – priznao mito Sanaderu, pohranjen na svom računu, obećao vratiti u državni proračun za mjesec dana, ali do dana današnjeg nije vratio ni lipe. I nikomu ništa, popapala maca!?
Vlada bez novca
Međutim, kada se zbroje dva i dva, podvuče crta ispod tih 18 godina grube devastacije nacionalne naftne industrije i mađarske kontrole hrvatskoga energetskog sustava što se protegnula do Jadranskog mora, odvoženja u Mađarsku crnog zlata s hrvatskih naftnih polja, pa gubitka nekada respektabilnog Ininog tržišta u RH i izvan Bijedne Naše, zapravo – što će Ina Hrvatskoj!? Em su sve te puste priče o otkupu Ine od MOL-a tempi passati jer je protok vremena bio na štetu RH, em Ina danas nije ni sjena Ine u doba neodgovorne HDZ-ove predaje MOL-u („premijer znâ da je Ina zbog HDZ-a ostala samo ljuštura“, kazala je SDP-ova politička tajnica i saborska zastupnica Mirela Ahmetović), em Plenkovićeva vlada nikad nije imala niti sada ima u državnom proračunu novac za otkup Ine, em se Mađarima iz političkih i ekonomskih interesa ne isplati vratiti Inu u hrvatsko vlasništvo, em cijena možebitnog otkupa, neusporedivo viša od realne vrijednosti, ovisi o MOL-ovoj računici, ne hrvatskim mogućnostima ili željama… Tim više, jer mađarska vlada, koja stoji iza MOL-a, ima dva jaka politička aduta u sklopu eurounijske obitelji o kojima Bijednoj Našoj ovisi ulazak u schengenski prostor i eurozonu, pa…
Kad je riječ o političkim i ekonomskim interesima sjeverne susjede RH, nije zgorega podsjetiti se da je HDZ-ova vlada lani poltronski prešutjela, a premijer Plenković kukavički bagatelizirao grubu mađarsku provokaciju naslikavanjem desničarskog premijera Viktora Orbána pod zemljovidom tzv. velike Mađarske kojim se svojataju hrvatsko Međimurje, Podravina, Baranja i koridor sve do Rijeke, odnosno da MOL-ovi ekonomski benefiti zapasuju unosno, dugoročno iskorištavanje razgranate mreže benzinskih crpki Ine širom Bijedne Naše i polaganje vlasničkih prava na ta prodajna mjesta u bivšim republikama SFR Jugoslavije. Profesor je Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik SDP-ovog Savjeta za ekonomiju Josip Tica ustvrdio u „Poligrafu“ Hrvatskog radija kako se bilo pokazalo da se „MOL ne drži preuzetih suvlasničkih obaveza ulaganja u razvoj Ine i hrvatske energetike“, da ne ulaže u istraživanja nafte i plina u RH (osobito u jadranskom podmorju), zatvara proizvodnju u RH i radna mjesta visoke produktivnosti i dodane vrijednosti u korist mađarskih te iskazuje isključivi interes za distribuciju/prodaju u Bijednoj Našoj naftnih prerađevina iz modernih pogona u Mađarskoj… Hrvatska je energetika, strateški gospodarski sustav u miru i osobito u ratu, tima pala u strogu ovisnost o tuđoj državnoj volji!? I podložna je mađarskom utjecaju, što je Orbánu i MOL-u važnije od svake devizne šuške.
Dakle, jedno su želje, mogućnosti i profućkane/nezrele politike male i siromašne zemlje kakva je Hrvatska, koja desetljećima razvojno trokira upravo zbog teških posljedica svoje „državotvornosti“ i nerazumijevanja nacionalnih interesa u međunarodnom, pa i energetskom kontekstu, a nešto sasvim drugo sasvim nova europska polit-ekonomska konfiguracija u kojoj veći, jači i bogatiji beskrupulozno diktiraju pravila igre manjima, slabijima i siromašnijima koji po tim diktatima zapravo nemaju šanse. Što bi Bijedna Naša s iscrpljenom, onemoćalom, tehnološki zastarjelom, kadrovski opustošenom, tržišno impotentnom i nekonkurentnom, uvelike razvojno deficitarnom Inom? Sjesti i plakati budući da bi revitalizacija tog energetskog businessa stajala porezne obveznike nekoliko puta više no plaćena njezina višestruko precijenjena vrijednost. Kad bi to nekim, je li, čudom i bilo moguće, a objektivno nije ni u dogledno vrijeme – mora da je toga itekako svjestan i premijer Plenković, ali se ne usudi priznati kako je pustim obećanjem i podgrijavanjem nemogućega sâm sebi skočio u usta – Ina bi se suočila s grubom ekonomskom zbíljom rentabilnog poslovanja u kojoj je domaće tržište naftnim derivatima premalo i načičkano stranom konkurencijom, a susjedno i šire u Europi manje-više već zauzeto.
Bi li Bijedna Naša – zapravo, nesamostalna, ovisna i nesuverena zemlja kojoj licenciju državnosti i vitalne poluge opstojnosti drže bivše kolonijalne gazde i moćne polit-ekonomije tzv. prve brzine EU-a i svijeta – bila kadra bez da potpuno bankrotira podnijeti teret pod kojim je pustila lipsati svoja brodogradilišta, željeznicu, banke, velike i svjetski prosperitetne industrije (zbog kojih je Hrvatska u tzv. socijalističkomu mraku bila treća srednje razvijena industrijska zemlja u Europi), samodostatnu poljoprivredu (u bivšoj se 24-milijunskoj državi obrađivalo u Hrvatskoj 1,7 milijuna hektara zemljišta, danas manje od milijun i uvozi se gotovo 70 posto hrane)? Ina je krupna tema na kojoj je HDZ polomio zube, što se dokazalo i sudskim postupkom u kojem su Robert Ježić i ini svjedoci priznali i dokazali, je li, Sanaderovu veleizdaju nacionalnih energetskih interesa, što je u rangu i inih krčmljenja u bescjenje (ne samo) ekonomskoga tzv. obiteljskog srebra, što su u tridesetak godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene počinili „domoljubni“ pripadnici najviših vlasti Bijedne Naše. Kao da su nacionalno dobro posuđeno od budućih naraštaja i javni novac privatna prćija tih što su izborno izigrali obećanja biračima, predstavili im se kao sposobni, moralni, svjesni i savjesni odvjetnici narodne volje i zajedničkih nacionalnih interesa.
Povratak u 2003. godinu?
HDZ-Plenkovićeva vrlo skupa farsa s otkupom Ine od mađarskog MOL-a i napokon vladina odluka o „zastoju“ (!?) nije osobito impresionirala širu javnost, naviklu već na politički salto mortale vladajućih što jedno govore, drugo misle i treće rade, ali je političkoj oporbi sjela kao kec na jedanaest da si, ako već ne može ništa drugo, dodatnom kritikom olakša dušu. Neki mediji s tzv. prve linije utjecaja također su se dohvatili bačene im kosti te je vrijeme ludovanja s prijelaza jedne u drugu godinu politički začinjeno i „delicijama“ državne gluposti s uništenjem energetske sigurnosti zemlje. I krajnje suspektnim, je li, pokušajima kakve-takve „stabilizacije povratom Ine u hrvatske ruke“. To bi valjda trebalo obaviti još za mandata ministra gospodarstva i održivog razvoja Tomislava Ćorića, nesposobnog/bahatog lika koji je još 2018. godine – uz Plenkovićevo odobrenje – potpisao tajni memorandum o predaji kvalitetne hrvatske sirove nafte MOL.-u radi prerade u mađarskim rafinerijama (npr. u Kaposváru). Istodobno, MOL je (u)gasio hrvatsku rafineriju u Sisku, a želi ugasiti i preostalu – riječku. „Domoljubni“ Plenković-Ćorić potezi. Za vola ubit’! I ti isti HDZ-ovi ljudi što su uništili nacionalnu energetiku sada telale o otkupu Ine!? Glupost.
„Dođe li do poništenja međudioničarskog ugovora iz 2019. godine“, tvrdi ministar Ćorić u objašnjavanju vladine odluke o „zastoju“ u otkupu Ine, „to pretpostavlja vraćanje na postavke iz 2003. godine (kada je odnos među vlasnicima Ininih dionica bio znatno na štetu mađarske kompanije, op. a.). Ne može se dogoditi da izbrišemo proteklih 18 godina suradnje. Poništenje bi dalo puno veći manevarski prostor Hrvatskoj u upravljanju Inom. Od otkupa Ine se nije odustalo zbog hrvatskog ulaska u eurozonu (gdje RH treba mađarsku potporu, op. a.). Mađarska i hrvatska strana nisu se mogle dogovoriti o otkupnoj cijeni, nismo pronašli zajednički jezik. Inače, Ina će ove godine imati dobar rezultat, prije svega zbog poskupljenja goriva. Nije sada riječ o vladinom manevru, imali smo novac, a oporba je jalova i isfrustrirana pa reagira kritički. U siječnju ćemo uputiti zahtjev švicarskom saveznom, vrhovnom sudu protiv arbitražnog pravorijeka iz 2016. godine (rok za pokretanje postupka je do 8. veljače, op. a.). U prošlom slučaju je taj proces trajao osam-devet mjeseci, dakle, očekujemo odgovor do kraja godine.“
Politička se oporba slaže s vladinom odlukom o „zastoju u otkupu Ine“ – „jedino mogućom i realnom“, kažu – ne zato što bi nastavak pregovora s MOL-om i možebitan dogovor o cijeni otkupa bio argument za optužiti HDZ za to da je razrajtao debele milijune kuna poreznih obveznika na nezakonito stjecanje upravljačkih prava, što je presudio Vrhovni sud RH, nego stoga što – bez obzira na arbitražni ishod u Švicarskoj – ima jakih razloga likovati: „Aha, jesmo vam to govorili svih ovih godina, pravili ste se pametni, a gle sad! Mi smo bili u pravu, branili smo nacionalni interes, a vi ste se valjali u debelom korupcijskom blatu, aha…!“
„HDZ je i dalje prisiljen kopati po vlastitoj dubokoj rani rani korupcije zbog koje su bivši predsjednik te stranke/premijer i sama stranka pravomoćmo osuđeni“, ironizirao je medijima saborski zastupnik Mosta nezavisnih lista Nikola Grmoja. „Odluka o pokretanju revizije i obustava procesa otkupa je logična posljedica presude Vrhovnog suda RH Ivi Sanaderu. Ne može se otkupljivati nešto što je netko stekao kaznenim djelom i korupcijom. Problem je da će svi ovi procesi nužno trajati još koju godinu dok ne dobijemo sve pravorijeke, tako da smo se sada našli u jednom zastoju i u mandatu ove vlade ništa s neće riješiti do kraja. Ovaj slučaj s Inom još je jedan pokazatelj koliko sporo i neučinkovito pravosuđe pod kontrolom HDZ-a može napraviti štete za RH koja se može mjeriti milijardama kuna pa je srcedrapajuće gledati Ćorićevo iskazivanje empatije.“
Od Ine ostala ljuštura
SDP-ovoj je Mireli Ahmetović „neshvatljivo da se pravomoćna presuda u slučaju koruptivne predaje MOL-u upravljačkih prava u Ini čekala toliko godina (dok HDZ-ove fanove Đuru Sessu i Marina Mečelu u Vrhovnom sudu RH nije na jedvite jade napokon ipak smijenio Milanovićev kandidat Radovan Dobronić, nedavno, op. a.), a radi se o očitom, lako dokazivom kaznenom djelu što ga je, je li, priznao i sâm posrednik u njemu (Robert Ježić, op. a.). Bjelodano je kako je bivši premijer i predsjednik HDZ-a počinio veleizdajnički akt kada je po uobičajenom HDZ-ovom obrascu primio mito kako bi na štetu hrvatskih građana i hrvatskih nacionalnih interesa predao upravljačka prava Ine Mađarima. Time je Ina zastala u razvoju, zaustavila proizvodnju, otpustila velik broj radnika, MOL je isisao iz nje sve što je vrijedilo, a istodobno nije izvršio ni osnovni ugovor kojim je bio u obavezi modernizirati hrvatske rafinerije. Ne bi me čudilo da je Plenkovićeva, vladina odluka dogovorena s Mađarima“. Ahmetović drži, kad je o otkupu Ine riječ, da je Plenković – „nakon sprinta na 100 metara koji je trčao od Badnjaka 2016. godine, punih pet godina – sada odlučio zastati valjda kako bi razmislio kamo trči, iako dobro zna da je zahvaljujući njegovom i Sanaderovom HDZ-u od Ine ostala tek ljuštura“.
Uza svu prašinu u hrvatskim medijima i iz političke oporbe, ne izgleda kako mađarska politika – osobito ne MOL-ovo vodstvo, što mu jamačno dođe na isto – ne doživljava ozbiljno hrvatski arbitražni salto mortale na švicarskom sudu. Kažu, sve je po zakonu, nema razloga ni za kakvu reviziju međudioničarskog ugovora i sve će, vidjet ćete, ostati po starom. Je li premijer Plenković – baš o tužnoj godišnjici blamaže, katastrofalna obnoviteljskog podbačaja države na Baniji, gdje su ga postradali izviždali i gađali grudama snijega – priredio još jednu neuspjelu predstavu za tzv. male/obične ljude? Pa neka se općinstvo zabavlja. Komedija je, misli si glavni vladin/HDZ-ov kormilar, u ova trknuta vremena ipak prihvatljivija od tragedije. Neka si misli što mu drago, ali – ako to jest ili može biti neka pouka – ni Ivo Sanader pod teretom odgovornosti nije utekao istini. Bila ga je sustigla.
