Jedan od zanimljivijih psiholoških i intelektualnih izazova je odgovor na pitanje – kako odgovoriti na uvrede. Većina nas to ne zna. Ljudi često uzvraćaju istom mjerom, manje ili više adekvatnim vrijeđanjem, što je rijetko kad dobra reakcija. To je zato što uvreda s pravom izaziva gnjev onog kome je upućena, a gnjev baš i nije neko uvjerljivo dvorište decentnih i rafiniranih odluka.
Da vas sad ne zamaramo Senekom i njegovim kultnim djelom O gnjevu, koje svakako preporučujemo svima koji ga nisu pročitali, ovdje ćemo u najprijatnijem ozračju razmotriti dva filmska primjera. Prvi je, naravno, Kum. A iz Kuma, naravno, Al Pacino, odnosno Michael Corleone. Taj lik osmislio je Mario Puzo, a do minucioznih detalja razradio Francis Ford Coppola. Dvije su karakteristične psihološko-karakterne linije kod Michaela: prva je da fantastično reagira na uvrede, a druga da je u obračunu s ljudima toliko surov da nemilosrdno ubija sve što mu se nađe na putu, uključujući i Freda, brata koji ga je izdao.
Ovdje ćemo, sasvim logično, ostati samo pri prvoj liniji. Dakle, kako Michael odgovara na uvrede? Nikako. Odšuti ih. Sjećate li se početka drugog nastavka? Obitelj Corleone slavi nešto, na slavlje je pozvan i ugledni senator, kojeg porodica finansira. Kad su ga odveli na razgovor u Michaelovu kancelariju, senator ima neshvatljiv izljev bijesa, ostrvi se na Michaela, kaže da mu se gade i oni i njihove žabarske pare i da ga više nikad ne zovu na svoje usrane proslave. Nek novac uplate. Usput mu uvrijedi i majku. U tom trenutku, dok političar izriče najgoru od svih uvreda, kamera ide na Michaela i mi vidimo samo blagi trzaj lica, jedva primjetan. Senatorova tirada traje i traje, a Michael ostaje ledena faca. Kad je gost završio, šef svih Corleonea uzima riječ i, ne pokazujući emocije, ciljano tiho kaže da ne treba dirati ni majku ni porijeklo. Uglavnom, jedan od najvećih filmskih ubojica tokom izloženosti kontinuiranom vrijeđanju uspijeva totalno vladati sobom: svakom kretnjom, svakom porukom, riječju i mišlju, ukupnim položajem tijela. Savršena samokontrola. Kasnije će oni senatoru namjestiti prostitutku, njega drogirati, a nju ubiti, pa mu pružiti zaštitu u zamjenu za političko pokroviteljstvo.
To nas ovdje također ne zanima. Bitno je sljedeće: čovjek je mirno i dostojanstveno istrpio serijsko vrijeđanje uticajnog političara, postavio nove, rigorozne, visokozahtjevne, ali i izuzetno efikasne standarde u međuljudskoj komunikaciji što, sudeći po našim mrežama, niko nije shvatio kao potencijalni model razmišljanja i ponašanja.
Drugi primjer: u Tjelohranitelju, filmu neuporedivo lošijem od Kuma, kaže Kevin Costner: „Dugo sam učio da ne reagiram kao ostali. To mi je posao.“ E to bismo morali da očekujemo od ljudi koji žive od naših para: da ne reagiraju kao ostali, da ne podliježu gnjevu (ponavljam: Seneka, Seneka i samo Seneka) i da rade svoj posao što bolje.
Idemo dalje. U jednoj od najboljih knjiga o renesansi, Kultura renesanse, autor Eugenio Garin opisuje kako se na tadašnjim dvorovima vodila visoka politika. Od desetak citata, biram ovaj: „Elegancija, mjera, rafiniranost đentiluoma staju umjesto čovjekove “vrline” (…) Kultura je dragocjen instrument za život i briljiranje na novim dvorovima, za osvajanje blagonaklonosti dama, za političku karijeru, za izvršavanje vojnih dužnosti.“
Pa da ponovimo zajedno. Hajmo sad svi u glas: elegancija, mjera, rafiniranost, kultura…
Opet se vraćamo Kumu. Ali ne Coppoli, nego Mariju Puzzu. Evo tri citata:
“Donova najveća snaga bila je u tome što nikada nije obraćao pažnju na uvredljiv ton sagovornika, na manjak poštovanja, mada je sve to uredno skladištio u svoje srce. Stoga je i ovom prilikom odgovorio krajnje jednostavno, a lice mu se prometnulo u masku koju je nemoguće prozreti.”
“Lična ljubaznost, to je nešto u šta je Don oduvijek vjerovao. I izvinjenje.”
„Nikada nije pokazivao ljutnju na bilo koji način, ali je čekao svoju priliku.”
I za kraj, evo nešto skroz treće: “Pred tragičnim zbivanjima svoga vremena trudio se da ostane stoički hladnokrvan, nedaće svakodnevnice podnosio je s uzvišenim mirom, čime se ograđivao od stvarnosti koja ga je uznemiravala, iako je istodobno znao ostati njen nepristrasni promatrač.” (Bruno Nardini; Leonardo da Vinci, život i djelo, Marjan Tisak, Split, 2005, reprint)
U nesavladivom moru kolektivnog bijesa koji svakodnevno kulja s ekrana naših mobitela, možda nije loše i uzaludno podsjetiti na ovih nekoliko filmskih primjera odmjerenog ponašanja. Ali, ako već postavljamo Michaela Corleone kao izvjesni uzor, nismo mislili da sad poubijate sve neistomišljnike ili osobe s kojima ne djelite egzistencijalne interese.
O nečem drugom je ovdje riječ.
Ozren Kebo.
