učer je, uredno njegovana politikantska sofisterija jednog pseudo-europljanina, samo i konačno, zamijenjena neskrivenom poltronerijom vječitog, pragmatsko-ideološkog konvertita bez zadrške.
Govor koji je jučer u NSRS održao lider HDZ-a BiH Dragan Čović bio je monstruozan, stoji u tekstu autora Gordan Duhaček na portalu Index. “Veleizdajnik Hrvata kao naroda, veleizdajnik Bosne i Hercegovine, veleizdajnik općeljudskih, pa, ako hoćete, i kršćanskih vrijednosti. ‘Vi čuvajte Republiku Srpsku! Toliko ste emocija iznijeli sad ovdje da vam na tome svi mogu zavidjeti’, poručio je, između ostaloga, Čović u Banjaluci. U gradu iz kojega su 1992. i 1993. godine sistematski protjerani svi Hrvati koji su tamo prethodno stoljećima živjeli. Protjerani baš zato da bi mogla biti uspostavljena etnički čista Republika Srpska, čije očuvanje sada tako žarko zagovara Čović”. (Index.hr)
Piše: Esad Bajtal
Konkretno numerički govoreći, od prijeratnih oko 220.000 Hrvata katolika koji su stoljećima živjeli na svojoj zemlji, danas ih na području manjeg entiteta, tj. RS, za čije čuvanje snishodljivo pledira vječito konvertibilni Dragan Čović, prema podacima Katoličke crkve, ima tek oko 15.000. Čak i taj minorni broj se iz godine u godinu smanjuje. Odnosno, kako to pokazuje jedna druga jednako porazna statistika, na području grada Banjaluke broj krštenja manji je šest do sedam puta od broja sprovoda. A i rijetki povratnici su uglavnom prepušteni sami sebi.
Naravno, sve to zahvaljujući etno-ideologiji i politici koju njeguje manji bh. entitet. Dušebrižno-velikodržavni Čovićev HDZ i on lično, ne vide u tome nikakav problem: ni hrvatski, ni domoljubni, ni politički, ni patriotski, ni ljudski, ni civlizacijski. Sve je u najboljem radu. Očito, čovićevsko-hadezeovskom logikom moralnog sunovrata, glavni problem i neprijatelj bh. Hrvata je Željko Komšić, a stvarni prijatelj – Milorad Dodik. Svjesnim, idejno izabranim sljepilom, Čović zaboravlja da je Dodik javno podržavao Martićevo granatiranje Zagreba 2. i 3. maja 1995. godine, u kojem je sedam ljudi poginulo, a 200 ranjeno, što je evidentno iz transkripata s 3. vanredne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske održane 23. i 24. maja 1995. godine pod predsjedavanjem osuđenika za ratne zločine, jučer preminulog ratnog zločinca Momčila Krajišnika. (radiosarajevo.ba)
Zbog te velikodržavne čovićevsko-dodikovske koordinacije i zajednički-prešutne nezainteresiranosti za položaj hrvatskog stanovništva u, Čoviću tako dragoj RS („Toliko ste emocija iznijeli sad ovdje da vam na tome svi mogu zavidjeti“), njegova višedecenijska simptomatična šutnja anulira neizbježno pitanje da li će, i kada, početi i suđenja za mnogobrojne i strašne ratne zločine počinjene nad katoličkim svećenstvom i civilima u Banja Luci, Ljubiji, Kotor Varoši, Briševu, Mrkonjić Gradu, Majdanu.
Na tragu iste logike, nikada i nigdje, u istupima Čovićevih poslanika, ministara, delegata u Vijeću naroda RS, zastupnika u Parlamentu BiH, pa sve do samog Čovića, svojevremenog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, niko nije našao za shodno da postavi pitanje odgovornosti za bezrazložni zločin ubistva prijedorskog svećenika Tomislava Matanovića i njegovih roditelja? Kao ni pitanje odgovornosti za još strašniji bešćutni karadžićevski pir: spaljivanje živog župnika i časne sestre Filipa Lukende i Cecilije Griž u župnoj crkvi Presnače kod Banja Luke?
Brojke su neumoljive, i direktno optužuju dragu Dodikovu RS, za koju Dragan moli da bude sačuvana: prije rata samo u Banjoj Luci i Derventi bilo je više od 50.000 Hrvata. Povratak je naravno mizerno-nikakav. Tome su najviše pridonijeli konstantni, ideološko-projektovani napadi na hrvatske povratnike i sračunata, planski održavana psihoza straha, nesigurnosti i sistemski-opstruirana obnova razrušenih domova. Sve to, jednom riječju, predstavlja nimalo slučajnu agresiju, kontinuiranu agresiju na Hrvate. Sistematsko djelovanje s ciljem da im se nanese šteta a život u RS-u učini nesigurnim, besperspektivnim i realno nemogućim. Na sceni je agresija koja se da odrediti kao postojana sklonost pojedinaca ili društvenih grupa da se prema svojoj okolini i ljudima odnose agresivno-neprijateljski, odnosno nasilno-napadački, s namjerom da ih se obeshrabri, povrijedi ili uništi. Psihički i/ili fizički – svejedno. Dakle, u pitanju je očigledna i neskrivena agresija na jedan narod.
Javno, snishodljivo podržavanje te i takve agresivne, antihrvatske RS, kako to čini Čović, praktični je izraz njegovog kukavičluka i podaništva kojeg psihoanaliza naziva „identifikacija s agresorom“, a tiče se fenomena poistovjećivanja subjekta s opasnim ugrožavajućim objektom ili neprijateljskom silom bilo koje vrste. Jovan Cvijić tu vrstu podaništva i jeftine poltronerije naziva „moralnom mimikrijom“, koja svoj strah od neprijatelja artikulira u podanički, odnosno „rajinski“ tip karaktera. Radi se, ne samo o spoljašnjem, nego i prije svega, o unutrašnjem saobražavanju Gospodaru (čitaj – Dodiku), e da bi mu se dodvorilo i steklo njegovu naklonost.
Fenomen, ma kako paradoksalan, nije ni nov ni nepoznat. Poznaju ga i povijest i psihologija ličnosti. Slično su se ponašali i neki Jevreji u nacističkim koncentracionim logorima, kada su se identifikovali (poistovjećivali) sa svojim mučiteljima, okrutnim gestapovcima. Njihova identifikacija nije bila samo spoljašnja, na nivou pukog ponašanja, nego je podrazumijevala i psihološku preobrazbu zatočenika: usvajanje gestapovskih ciljeva i sistema vrijednosti. Čak su se, prema drugim logorašima, Jevrejima, ponašali jednako okrutno kao kao što su to prema njima samima činili gestapovci.
Na taj način je, svojom podaničko-usrdnom molbom za čuvanje RS-a, Čović pristao uz tvorevinu onih koji su krvavo-nasilno, gestapovski i sanitarno-uzorno, RS očistili od Hrvata, Bošnjaka i drugog nesrpskog življa. I na sve prljave načine i danas ih odvraćaju od eventualnog Daytonom garantovanog povratka. To, očito nimalo ne smeta ni Čoviću ni njegovom mentoru Milanoviću. Ukratko, čuvajte Republiku Srpsku, ali ne i Bosnu i Hercegovinu, za koju Čović sistematski i napadno, iz dana u dan, mantra da je to njegova domovina. I upravo ta napadnost, čitana u drugoj značenjskoj ravni, odaje ga kao licemjerno-sofisticiranog rušioca Bosne i Hercegovine. Odnosno, Čovićevi prinudni svjesni stavovi o Bosni i Hercegovini kao „njegovoj domovini“, maskiraju suprotne ciljeve i namjere. Psihoanaliza poodavno upozorava na licemjerje svake pretjeranosti. Samo par primjera: upadljiva, pretjerana urednost, znači odbranu od nesvjesnog impulsa za prljanjem. Sve uzvišeno, moralno i plemenito, postaje sumnjivo u mjeri u kojoj je, i kad je – pretjerano. Napadno i svakodnevno ponavljanje („naša domovina“), treba da maskira i prikrije njegove nakane druge vrste: plan njenog konačnog razvaljivanja dodikovskim manirom tobožnjeg jačanja, tj. čovićevski govoreći – čuvanja RS-a. Ništa novo. Sve se to dalo dokučiti svih poratnih godina. Jučer je, uredno njegovana politikantska sofisterija jednog pseudo-europljanina, samo i konačno, zamijenjena neskrivenom poltronerijom vječitog, pragmatsko-ideološkog konvertita bez zadrške.
