Dođu tako vremena pa u moru političkih strasti, u kojem bank drže Zoran Milanović i Dragan Čović, Andrej Plenković zvuči najsmirenije
Zoran Milanović je najbolji dokaz da su uvrede mač s dvije oštrice. Na stotine ih je izdijelio lijevo i desno otkako je postao predsjednik Hrvatske, ali nijedna nije bila tako kvalitetna i duhovita kao ona koju je njemu uputio premijer Andrej Plenković. Karijes s Pantovčaka: ko god da je smislio tu kovanicu, pogodio je u sridu, jer ova dentalna pošast ima nezgodan običaj da osim napadnutog zuba pokvari sve oko sebe. E, na isti način, negativan i toksičan, Milanović djeluje na hrvatsko i okolna društva. Od njegovih uvreda nije dobro nikome osim izvjesnom broju ljutih desničara pravilno raspoređenih po Hrvatskoj i Hercegovini; oni u Milanovićevom šovinizmu vide svijet kakav bi trebao biti.
Dragan Markovina pravilno primjećuje da i Plenković i Milanović, što se tiče Bosne i Hercegovine, žele isto, dakle ono što i Dragan Čović, ali tu ipak treba dodati jednu bitnu stvar: lakše je biti i u konfliktu s Plenkovićem nego u prijateljskom ili čak savezničkom odnosu s Milanovićem. Milanović je ridikulozan i neuračunjiv, pa samim tim i opasan, on sopstvenim primjerom svakodnevno pokazuje da štetu mogu nanositi i likovi bez realnih ovlasti. U politici komunikacija je sve. Ona je temeljni uslov međuljudskih i kolektivnih relacija. Od komunikacije često zavise najvažniji faktori realnog života. Čak i za vrijeme rata, prožetog nezamislivim zločinima, postojala je komunikacija između neprijateljskih snaga. Predsjednik Hrvatske danas ciljano zaoštrava retoriku, a posljedice se osjećaju na svim stranama. Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, dođe li ikada vrijeme da se popravljaju odnosi, prvo će morati da se krene od retorike, a tu su Milanović i Milorad Dodik, više nego iko drugi, školski primjeri antiuzora.
Novinari su ostavili neizbrisivo svjedočanstvo o povijesti jednog ludila koje je počelo davno, još s prijedlogom da se zagrebački aerodrom nazove po Milanovićevom političkom ocu i najvećem uzoru. Nije nikakva tajna da ljevičari u neka doba shvate da im je desna publika profitabilnija i onda se prestroje s takvim entuzijazmom kakav nikada nisu demonstrirali dok su navodno bili lijevo. Kada je prije dvije godine na istom ovom mjestu napisano upravo to, da je Milanović ortodoksni desničar, jedan je bijesni glumac autora počastio klasičnom milanovićevskom uvredom. Danas je predsjednikovo desnilo opće mjesto. Gordan Duhaček na Indexu nedavno piše da Milanović nije Putinov čovjek, nego njegova korisna budala. Kako god da bilo, činjenica je da prijetnje upućene s Pantovčaka Finskoj i Švedskoj nisu imale utemeljenje u stvarnosti i nemaju taj potencijal da pomognu Hrvatima Bosne i Hercegovine, ali evidentno idu naruku ruskom diktatoru. Ovakav angažman, praćen ovolikom strašću, ne može biti bez neke jake motivacije. Ljudi se tako ponašaju ili kad su ucijenjeni, ili kad su finansijski pogurani, ili oboje. Međutim, novinski osvrt nije mjesto za bilo kakva nagađanja, postoje nadležne službe čiji je zadatak da utvrde šta politički pokreće ljubitelja jakih riječi. Naša je povijesna tragedija, između ostalog, što u susjedstvu imamo lidera spram kojeg bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović djeluje kao odmjerena, elegantna, demokratski orijentirana dama, prava mala kraljica Balkana.
