Nele Karajlić je državni umjetnik i čovjek koji pliva u nekim visokim vodama i sferama uticaja. Kao i svaki državni umjetnik, ima pozitivan i negativan fidbek toga. Ja stvarno poštujem njegov izbor i put, ali ja sam daleko od takvog razmišljanja i umjetnosti.
Rekao je ovo u razgovoru za “Nezavisne” vokal i lider benda “Zabranjeno pušenje” Davor Sučić, publici kojoj je u srcu rokenrol muzika poznatiji kao Sejo Sekson.
“Zabranjeno pušenje” je nedavno izdalo album “Karamba”, na kojem se nalazi 16 novih pjesama ovog kultnog benda. Pored toga, Sejo Sekson je između koncerata i drugih obaveza stigao da u filmu “Svjetla Sarajeva” povodom pedesetogodišnjice legendarne dvorane “Skenderija” iz svog ugla ispriča priču koja počinje od njegovog djetinjstva.
“To je debitantski rad režisera Srđana Perkića, priča o uporednoj istoriji dvorane ‘Skenderija’ i ‘Zabranjenog pušenja’ i ostalih bendova koji su pod njenim skutima i u njenom okrilju nastajali i rasli. Priča o sarajevskom sportu, Košarkaškom klubu Bosna, svemu što se križalo kroz ‘Skenderiju’, koja je bila jedan mali hram sporta, kulture i muzike, o trenutku u kojem Sarajevo dobija tu veličanstvenu dvoranu i zapravo iskoračuje u taj krug velikih kulturnih centara Jugoslavije. Staje rame uz rame sa Beogradom, Zagrebom i Ljubljanom, napušta svoj provincijalni status, ostavlja ga zauvijek i kroz nekih desetak godina postaje jedan lider u regionu. ‘Zabranjeno pušenje’ na svom putu se često križa sa tom dvoranom koja je jedan totem i ideal svih sarajevskih muzičara, čija će kruna karijere biti pod svijetlima reflektora u ‘Skenderiji'”, kazao je Sejo Sekson.
NN: Koliko je bilo emotivno raditi na filmu s obzirom na to da se radi o Vašem rodnom gradu?
SEJO SEKSON: Mi smo ljudi koji su prostitutke emocija. Kao što prostitutka daje usluge, tako mi dajemo emocije na dlanu. Dajemo svoje srce i svoju dušu ljudima, tu nema nikakve zadrške i tajni. Na taj način pišemo pjesme i radimo albume. Emotivno je u svakom slučaju, radi se o tvom bendu i o tvom gradu. Naš je posao da isporučimo te emocije, da ih podastremo pred ljude. Sa što više iskrenosti to uradimo, djelo je bolje. Ja sam za ovaj film kroz scenario dao srce i dušu, neke moje najdublje priče o uspjesima, neuspjesima, porodici. Film je na neki način moja biografija i biografija benda. Po reakcijama publike mislim da je to prepoznato.
NN: Nedavno je izašao album “Karamba”, šta je ono po čemu se isti izdvaja u odnosu na ranija izdanja?
SEJO SEKSON: “Karambu” izdvaja to što je rađena na miru zbog pandemije virusa korona i svega što se dešavalo. Imali smo priliku kakvu imaju samo demo bendovi da se mjesecima posvetimo studiju i pjesmama, da ih brusimo i pokušamo da napravimo ono savršenstvo za koje obično nemate vremena. Obično vam koncerti i turneje stalno prekidaju rad. Te obaveze vas dovode u situaciju da nikada niste baš potpuno fokusirani, u dovoljnom komforu i komoditetu da to napravite do kraja i kako želite.
NN: U pjesmi “Uzdignuta čela” kažete “Samo budi čovjek, radi, kloni se velikih djela, samo želim da hodaš kroz život uzdignuta čela.” Da li po tome možemo zaključiti da smo se kao ljudi i društvo odrekli namjere da mijenjemo stvari i svijet, da smo svi u nekim svojim mikrosvjetovima opasanim kineskim zidovima?
SEJO SEKSON: Biti čovjek i hodati uzdignuta čela je najveće djelo. Čovjek koji kroz život ide na taj način. Rad je stvorio čovjeka, nerad gospodina. Uvijek bih volio da moja djeca i ja živimo po principu da radije budem čovjek nego da budem gospodin. Mislim da ljudi koji pošteno i iskreno rade svoj posao ne pristaju na ružne kompromise i trgovinu sa svojim životom i ne prodaju dušu đavolu, urade najveće stvari. Tome svjedočimo svaki dan. Kao primjer naveo bih Lanu Pudar oko čijeg uspjeha se svi tuku da ugrade sebe. Iako svi znamo da joj niko nije pomogao. Da grad u kojem živi nema čak ni bazen. Ona je svojim poštenim radom i hodajući uzdignuta čela došla do zvijezda, najvećih rezultata. Onda te svojataju i političari i sva gamad. Počnu se sakupljati oko tvojih nogu, pokušavaju da se ugrade u taj uspjeh. Ljudi koji hodaju uzdignuta čela i pošteno rade su bili ljudi koji su pokretali planetu, život i naše egzistencije naprijed. Naravno, ima drugačijih ljudi koji kraticama i gurajući se svuda i u svaki trenutak pokušavaju od svog života da naprave neku veličinu i da ostanu zabilježeni. Najčešće im to ne pođe za rukom.
NN: Nele Karajlić je rekao da piše monografiju o “New primitives” pokretu, šta mislite o tome i kakav je uticaj na kulturnu scenu regiona ostavio ovaj pokret?
SEJO SEKSON: Raduje me informacija, prvi put je čujem. Nadam se da neće, kao svoje memoare što je ubacio u dnevnopolitičke svrhe, tako završiti i knjiga o novom primitivizmu. Što se tiče utjecaja, on je bio veliki. Dosta ljudi je promijenilo svoje gledanje na stvari. “New primitives” je poruka da iz svog vrta beremo cvjetove, ne okrećemo se lijevo i desno i pod tuđim plaštom stvaramo umjetnost. Da se ne bojimo da umjetnost nastane sa ulice, da nastane iz naše bašte i doma. To je nekako bila za nas poruka. Da ne radimo muziku i filmove na način koji je trend i koji diktira Zapad ili neki drugi kulturni centar, nego da taj mikroskop okrenemo prema svojoj bašti i tu pokušamo pronaći inspiraciju.
NN: Sukob u Ukrajini ne prestaje, sve je veći jaz između Rusije i Zapada. Kako vidite trenutnu situaciju i svijet u godinama koje dolaze?
SEJO SEKSON: Ovo je tipičan rat u kojem su neke velike sile potcijenile demokratiju. To se često dešavalo kroz istoriju. Mnogi državnici, odnosno diktatori, su dolazili u to iskušenje da potcijene demokratiju. Ona je spora, mekana, nekada nepraktična i mnogi su kao Adolf Hitler i Benito Musolini pokušavali da se na brzinu obračunaju sa demokratijom, jer im se činilo da ona spava, da je uljuljkana, da je nejaka. Međutim, demokratija uvijek pokaže svoju stranu i ruši diktatore. Kroz duže ili kraće vrijeme i ovaj rat će se završiti pobjedom demokratije i porazom diktature, jednoumlja i državnog terora.
NN: Kako će region bivše Jugoslavije proći u svemu tome, da li se prikloniti nekome ili biti svoj?
SEJO SEKSON: To je bio odgovor i na pitanje o Neletu Karajliću. Puno je lakše prikloniti se, imati zaleđe, govoriti iz gomile, imati podršku i budžet za svoje projekte prije nego što oni i počnu. Ali je isto tako lijepo biti svoj, lijepa je nezavisnost i neizvjesnost, taj rizik. Teška je borba do uspjeha. Zato je pobjeda puno slađa i zato je srce puno kada se boreći se i radeći na takav način postigne tako nešto.
Divlji estradni konj može uvijek da te zbaci
NN: Svirate dugo, kako Vam polazi za rukom da i danas putujete i svirate sa istim elanom, koliko je psihički teško to izdržati u nekim zrelijim godinama?
SEJO SEKSON: Mi nismo u ovo ušli kao u posao, nego kao u jednu ekskurziju kroz koju smo htjeli da iskomuniciramo sa svijetom, gdje smo htjeli neke svoje ideje i poglede na svijet i život da plasiramo kroz muziku. Ovo je za nas uvijek bila ispovijed, katarza za koju nikad nismo znali koliko će trajati, koliko dugo će to ljudima biti interesantno ni koliko ćemo dugo ostati “u sedlu na divljem estradnom konju” koji može u svakom trenutku da nas zbaci. I danas smo svjesni da se to može desiti, ali uživamo u svakom trenutku i još imamo konekciju sa publikom. Ona i dalje voli ono što radimo i, dok je tako, nemamo pravo da je razočaramo i odustanemo. To nam daje psihičku čvrstinu i stabilnost da nastavimo da vozimo ovaj brod kroz sva ta turbulentna mora, politička i sva druga koja na ovom prostoru ne daju baš dobre uslove i okruženje. Naše poslanje je da tu situaciju popravimo koliko god možemo, da pokušamo da sve te negativnosti svijeta u kojem živimo okrenemo u umjetnost i pjesmu, da tu paradigmu promijenimo.
