Javni servis je, bez sopstvene krivice, već godinama u krizi. Problemi su eskalirali posljednjih mjeseci, što je izgleda i bio cilj političkih snaga koje su ga kreirale
Kada se predstavnici države Bosne i Hercegovine, silom prilika, upuste u rješavanje nekog gorućeg problema, onda njihova najava više liči na prijetnju nego na obećanje. Tako se desilo i sa sumnjivom i još neprovjerenom namjerom Vijeća ministara da se na svoj originalni način upusti u saniranje duga Javnog servisa, odnosno BHRT-a.
Dvije su stvari odmah pokazale s kakvom se opskurnom vrstom političkog djelovanja susrećemo. Prvo, nakanu je saopćio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik. Onako kako je navikao u svom privatnom entitetu Republika Srpska da odlučuje i priča o svemu, od vremenske prognoze, preko zdravstvenih dijagnoza, do stanja u obrazovanju, policiji, kladionicama, kulturi i privredi, tako je ničim izazvan i ovdje uzeo bank pa najavio da će zaboravljeno Vijeće ministara uskoro da pomogne Javnom servisu. I tu dolazimo do drugog aspekta pomenute najave. Rješavajući tešku situaciju u BHRT-u, ako je vjerovati rečenom, najveći dio sredstava VM će usmjeriti Dodikovom bastionu antinovinarstva i političke propagande, RTRS-u, dva puta manje dobili bi BHRT i FTV, a među „nagrađenim“ medijima koji se vode pod stavkom Javni servis odjednom se, nekim misterioznim alkemijskim procesima, našla i malo poznata Radiotelevizija Herceg-Bosne.
Eto kako Vijeće ministara tretira državnu obavezu da se izgradi i održava odgovoran i profesionalan javni servis. I eto zašto ništa u Bosni i Hercegovini danas ne može da funkcionira kako treba. BHRT je suštinski važan skup medija čiji uposlenici, uz manja odstupanja, profesionalno i odgovorno rade svoj posao. Kao nagrada za takav odnos, ostavljeni su na ledini, s prahistorijskom opremom i s dugogodišnjom finansijskom neizvjesnošću, samo zato što im najveći dobitnik skorašnjeg „rješenja problema“, RTRS, duguje nezamislivih 63 miliona maraka na ime sakupljene pretplate za područje entiteta i Distrikta Brčko. Kako se moglo desiti da zbog tog duga RTRS-u nisu blokirani računi, a da su sad zbog neuporedivo manjeg iznosa blokirani BHRT-u, to je još jedno u nizu pitanja na koje nema odgovora.
Posljednjih dana često čujemo pitanje zbog čega bi uopće moralo da postoji nešto što se zove Javni servis. Odgovor je logičan, ali samo za one koji shvataju kako sistem funkcionira: najmanje zbog međunarodno preuzetih obaveza, a mnogo više zbog potrebe javnosti da ima pouzdan i provjeren medij u kojem sadržaji neće biti komercijalizirani i prepušteni surovoj logici tržišta. Dječiji, edukativni, kulturni i politički programi, sve je u savremenom svijetu toliko izobličeno da samo radio i televizija s državnom podrškom mogu građanima ponuditi sadržaj lišen komercijalne banalizacije i privatiziranih interesa. Ali ovdje se ionako najveći broj ljudi koji donosi odluke i kreira javno mnjenje ježi na sam pomen građana kao osnovne ćelije društva. Umjesto toga, žele novinarstvo koje se publici obraća kao amorfnoj zbirci etničkih skupina, i tako će biti još godinama, ako ne i decenijama.
Genezu problema najbolje je postavila Borka Rudić, generalna sekretarka Udruženja BH novinari. Ona podsjeća da je odgovornost na Parlamentu BiH, kao osnivača Javnog servisa na nivou države, i kaže: „U nadležnosti Ministarstva prometa i komunikacija BiH je Zakon o javnom RTV sistemu i servisu na nivou države. Ako se krši Zakon o javnom RTV sistemu onda bi Ministarstvo i Parlament morali reagovati. Isto tako, Regulatorna agencija za komunikacije je dala dozvolu svim javnim emiterima za zakonito poslovanje u oblasti finansija, produkcije programa i tehnike. Jedan od javnih emitera krši pravila dozvole u oblasti finansija i ne isplaćuje RTV taksu koja se prikuplja na nivou RS-a, u skladu sa Zakonom o javnom RTV sistemu. To znači da RAK isto tako treba preuzeti svoj dio odgovornosti…”
Već sedmicama 870 radnika BHRT-a ne zna šta će biti s njima. Jedna plata je već propala, bliži se rok za isplatu druge, a novca za sada nema. Svako odugovlačenje situaciju čini težom i predstavlja direktno postavljanje eksploziva u temelje sistema. Kao što smo posljednjih dana vidjeli, dobrovoljaca za njegovo aktiviranje ima sasvim dovoljno. Da ono što su započeli prije tri decenije, završe danas. I, evidentno, niko im ništa ne može.
