Naslovnica Magazin Štulić je snimio novi album… Bolje da nije

Štulić je snimio novi album… Bolje da nije

U povijesti rock glazbe bilo je raznih neobičnih i mušičavih zvijezda, ekscentričnih likova sa životnim pričama često zanimljivijima od glazbe koju su radili, dostojnima da se o njima snime filmovi. Jedan takav uvijek među prvima padne na pamet – Oscarom nagrađeni U potrazi za Sugar Manom. Film je to o Sixtu Rodriguezu, talentiranom, ali u svoje vrijeme ne odveć značajnom američkom glazbeniku koji kod kuće nikada nije primirisao široka polja popularnosti. No nekim čudom ih je stekao drugdje – dugo vremena ni sam ne znajući za to, u čemu leži fascinantnost njegove priče – postavši sa svojim protestnim pjesmama glazbenim herojem u Južnoj Africi u doba apartheida.

Film sličnog potencijala s donekle sličnim sižeom dao bi se snimiti o dobro nam znanom Branimiru Džoniju Štuliću. Za razliku od Rodrigueza, Štulić je u svojoj zemlji (koje više nema) bio silno popularan, istinski rock heroj i arhetipski buntovnik u vremenima kada buntovništvo nije bilo pozersko. Među sljedbenicima je uživao božanski status (govorilo se i pio zidovima pisalo: Džoni je Bog!), ovdašnji je “ćumez dizao na noge” i u onih pet-šest kreativno intenzivnih, zgusnutih godina – od programatskog singla “Balkan” iz 1979. preko eponimnog prvijenca 1980. do posljednjeg pažnje vrijednog albuma, “Krivog srastanja” iz 1984. godine – Štulić je ove prostore okrenuo naglavačke i doslovno istresao iz gaća.

A onda se – što zbog poreznika koji su mu dahtali za vratom, a što zbog rata koji se zakuhavao – pokupio i u dva navrata otišao u egzil u Nizozemsku. Drugi put za stalno, u godinama kreativne zrelosti, kada mu je bilo 40 i kusur. Tamo je kapriciozno odlučio ostaviti za sobom svu stečenu slavu i preneraziti svoju vjernu publiku odlukom o povlačenju u običan, gotovo pa posve anoniman sitnograđanski život u kojemu je, evo, dočekao skoro pa sedamdesetu godinu.

Ako taj čin samovoljnog odmaka od rokerske slave na njenom vrhuncu – u svojevrsnom kontrapunktu Rodriguezovoj priči koji je slavu stekao desetljećima kasnije, nakon što je već digao ruke od glazbene karijere – nije vrijedan filmske ili književne priče, onda ne znam što jest.

Još traži satisfakciju od Croatia Recordsa
Prođe, eto, već 30 godina kroz koje Štulić tvrdoglavo nije pristajao na povratak oglušujući se o često zaglušujuća zazivanja još uvijek silno odane vojske fanova. Oni i dalje jednako srčano prizivaju njegov comeback, uvjereni da bi bio kolosalan, kao što je bio nakon njegovog prvog povratka iz egzila koncem osamdesetih, što je uvjerljivo zabilježeno na četverostrukom live albumu “Zadovoljština” 1988. godine.

Minimum zadovoljštine nakon njegovog drugog i definitivnog odlaska Džonijeva je publika dobivala tek povremenim objavama ponešto novih i gomilom starih, nanovo prepjevanih pjesama u nekim čudnim, polupiratskim i samizdatskim formatima.

To što se iz tog nizozemskog Houtena srdito i svadljivo javljao s vremena na vrijeme, a opet dovoljno redovito, tjera čovjeka da zaključi kako je Štuliću ipak bilo stalo do medijske pažnje i mažnje publike koju je davno ostavio za sobom. Najčešće bi se javljao (još uvijek to čini) ljutito prozivajući diskografsku kuću Croatia Records, nekoć Jugoton, optužujući ih da su mu početkom devedesetih u privatizaciji nezakonito prisvojili njegove snimke i na njima godinama ubirali masne zarade od kojih on nije ni vidio ni dobio išta.

Razumna odluka da više ne ide na binu
Unatrag desetak godina, valjda iz dokonosti, ali i kreativnog ćorsokaka, počeo se Džoni javljati na You Tubeu (na kanalu znakovitog imena “PetrovicPetar”), tu i tamo nešto odsviravši, otpjevavši ili prepjevavši, koliko tuđe, toliko i vlastite pjesme. Time bi raspirivao stari žar u svojih najizdržljivijih fanova budeći im nadu da će se jednoga dana zaista vratiti, popeti na binu, uključiti Fendera u pojačalo pa kao davno nekad razdvojiti more između sebe i njih i poderanim glasom zakričati: “Jednog dana nema me da nikada ne dođem…” Ali ne! Svakom prohujalom godinom svoga izgnanstva bivalo je sve jasnije da do toga neće doći.

Da se nema s bogzna čime novim vratiti, čak ni sa starim pjesmama koje je u međuvremenu devastirao u lošim kućnim snimkama. Uostalom, on desetljećima nije odsvirao pravi pošteni koncert (zapravo nikakav), pa je posve razumljiva njegova odluka da se više ne penje na pozornicu. Ili kao što sam reče u onom pomalo nesretnom prepjevu Elvisa:

Pozornica je onamo
Ja stojim sam s prazninom svuda oko sebe
Ti se, vjere mi, više nećeš osladiti
A ja znam da je vrijeme i da se zavjesa spušta.

Zašto je ‘Kavern’ pušten u svijet?
Ako je već odavno donio razumnu odluku da se na pozornicu više ne uspinje, jer je zavjesa spuštena, valja zapitati zašto je nedavno odlučio iz kućne radinosti isporučiti putem YouTubea novi album. Naziv albuma, “Kavern”, višeznačan je – asocira na liverpulski klub iz kojeg su u svijet krenuli Beatlesi, ali i na spilju u koju se sâm Štulić sakrio od svijeta – a sadržaj bolno tragičan. Ne samo poetski, koliko se iz Džonijevog mumljanja dâ razaznati, nego i izvedbeno, kroz loše filtriran i produkcijski nesređeni zvuk.

Album ima 42 pjesme, većina je novih, autorskih, a nekoliko je obrada tradicionalnih, poput starogradske “Fijaker stari”. Nakon što uvodni instrumental “Elelej” čak i ponese žedne uši svojim, istinabog, staromodnim riffom (zapravo je sve na albumu staromodno, na onaj dirljivo loš način), a prva pjesma “Tuđe nećemo, svoje nemamo” donekle i odvali slabašni šamar uvodnim stihom “Bila jednom jedna zemlja, tanka visoka”, sve što potom uslijedi, preostalih 40 pjesama, poprilično je loše. Naprosto su sve odsvirane i otpjevane (odmumljane?) na isti način, pretvorivši čitav album – točnije: kolekciju snimki – u jedan beskrajni gitarski riff sa slabašnim vokalom koji povremeno, u maniri starog Džonija, pokušava pustiti krik iz grla starog Džonija, ali ne uspijeva.

Neki će u obranu Štulićevu reći da je pokazao koliko je i dalje važan lik kada čak i tako lošim naramkom novih pjesama podiže prašinu i tjera znane i neznane da o njima kažu ili napišu koju. No, svaki osvrt na “Kavern”, uključujući ovaj, zapravo i nije o tom “albumu”, nego o publici koja ga je iščekivala. Od skeptičnih poput mene do mnoštva euforičnih koji ga dočekaše bez kritičkog suda, čuvši u tom amalgamu nemuštih solaža, mutnog zvuka i nesuvislog pjevanja uradak, čak i remek-djelo u rangu “Sunčane strane ulice”.

U trenutku sam čak pomislio da Štulić namjerno zafrkava općinstvo, ali mi je ta pomisao brzo iščeznula. Posluša li se “Kavern” bez nostalgičnog voska u ušima, slobodno se može reći kako bi bilo bolje da ga nije stavio na internet i pustio u svijet. Davni rock-heroj kojem se mnoštvo klanjalo danas je ostarjeli vitez u borbi s odavno nestalim vjetrenjačama.