Poskupljenje električne energije u BiH tokom iduće godine sasvim je izvjesno. U Republici Srpskoj već su izašli sa novim cijenama koje na snagu stuupaju 1. januara, dok u Federaciji BiH za sada nije poznat iznos poskupljenja, međutim, evidentno je da će do njega doći, shodno najavama iz Federalnog ministarstva energije i rudarstva.
Kako će se građani nositi sa nikad skupljim energentima i poskupljenjem električne energije niko od nadležniih nije rekao, niti spomenuo neka rješenja, iako su se i do sada brojne porodice odricale komfora toplote u svojim domovima.
Nažalost, Bosna i Hercegovina i dalje nema jasnu definiciju energetskog siromaštva, što je preduslov za kreiranje programa pomoći ugroženom stanovništvu.
A energetsko siromaštvo je definicija kojom se upoređuje koliko neko domaćinstvo ili pojedinac troši novca na energiju – električnu i toplotnu u odnosu na primanja koja ostvaruje.
Međutim, dva istraživanja kažu da je preko 50 posto svih domaćinstava u BiH energetski siromašno, odnosno da izdvajaju više od 15% svojih primanja kako bi izmirili račune za energiju.
Pojasnio je ovo docent doktor Milovan Kotur, profesor Mašinskog fakulteta u Banjaluci, referišući se na istraživanja provedena u Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu tokom 2018., odnosno 2020. i 2021. godine.
Posebno je, kaže, indikativan primjer Tuzle, gdje je anketom na 10.000 domaćinstava ustanovljeno da je oko 43% domaćinstava energetski siromašno, a to su ona domaćinstva koja za energiju izdvajaju više od 15% svog dohotka. Ako, dodaje, uzmemo kriterijum EU koji kaže da su energetski siromašna ona domaćinstva koja troše više od 10 posto svojih mjesečnih prihoda na troškove koji se tiču električne energije, troškove grijanja i troškove hlađenja, dođe se do brojke da je u Tuzlanskom kantonu siromašno gotovo 70 posto domaćinstava.
“Jako veliki broj domaćinstava je, pokazalo je istraživanje tada, imalo primanja do 400 KM i ta domaćinstva su morala izdvojiti preko 30 posto svog budžeta za energetske potrebe. Oni sa primanjima do 560 KM izdvajali su do 30 posto svog budžeta, dok su oni koji su imali preko 1200 KM za energetske potrebe izdvajali do 10 posto svog budžeta. To znači da su, ako ćemo gledati granicu od 10 posto, koja se koristi u EU, sva domaćinstva sa budžetom ispod 1200 KM energetski ugrožena domaćinstva”, pojasnio je Kotur, napominjući da je u istraživanju provedenom u ZDK predviđeno da su prosječni troškovi za grijanje električnom energijom 115 KM, te se na osnovu toga parametra određivalo da li je neko domaćinstvo energetski siromašno ili ne.
Jako je bitno znati broj domaćinstava koja su energetski ugrožena, kaže Kotur, jer će u budućnosti stanje biti samo gore, imajući u vidu da je cijena električne energije u BiH među najnižima, ako ne i najniža, u regionu.
“Do porasta cijene će morati doći zbog liberalizacije tržišta, jednostavno, moramo svoje cijene uskladiti sa cijenama u okruženju. Zbog toga je jako važno znati koliko je domaćinstava u BiH ugroženo, jer ovdje nije riječ samo o domaćinstvima koja primaju socijalnu pomoć, koja su svakako i energetski siromašna, ali i mnoge druge kategorije takođe. Jer iako se prividno može činiti da stanovništvo uglavnom ima dovoljno novca da plati troškove električne energije, zapravo je riječ o prioritetima – kako bi zdovoljili potebu za energijom, moraju se odreći nekih drugih potreba”, pojašnjava Kotur.
Šta je potrebno uraditi ?
Za početak, kaže, profesor mašinskog fakulteta Petar Gvero, trebalo bi nam neko tijelo koje bi se bavilo definisanjem i praćenjem energetskog siromaštva u BiH, koje bi predlagalo adekvatne mjere kako bi se ovo siromaštvo prevazilazilo, ali je prije svega ključno znati ko je sve ugrožen i u kakvim objektima živi.
Kao jedno od rješenja navodi uvođenje obnovljivih izvora energije.
“Mi imamo problem da uvozimo skupe energente, a domaću biomasu prodajemo vani. Znači, očigledno je da imamo višak obnovljivih izvora energije u nekom segmentu, ali mi taj višak ne koristimo, nego ih prodajemo vani, sa ciljem zadovoljenja nekih drugih potreba, odnosno većeg profita. Kada bi se to malo drugačije raspodijelilo, pala bi cijena obnovljivih izvora energije kod nas, prvenstveno iz biomase, a onda bi se na neki način moglo uticati na smanjenje energetskog siromaštva”, pojašnjava Gvero.
Govoreći o domaćim elektroprivredama, kaže da su se one u zadnje tri decenije iscrpile kupujući socijalni mir, jer su u ovim preduzećima odluke donosili ljudi koji su bili iz partija na vlasti, a ne ljudi iz struke. Na taj način su onemogućene investicije i razvoj i sasvim opravdano se nalaze u finasijskim dubiozma.
“Nevjerovatna mi je priča koju guraju političari da će prodati Elektroprivredu. Ja bih našu Elektropriredu iskreno dao, simbolično za 1 KM, da se riješimo ove bijede, a da je vodi, ne kontroverzni biznismen, već recimo Elektroprivreda Njemačke ili Slovenije, bilo kome ko zna da upravlja, jer ovo je besmisleno. To su javna preduzeća, da li smo zaboravili šta znači biti javno preduzeće, oni su države u državi. Elektroprivreda RS gradi stambene zgrade, a nije u stanju da izgradi jednu elektranu i onda posežete za tzv. investicijama koje su isključivo privatni interes.
Kod nas se vrti već preko 100 megavati vjetra, od koga mi kao država nemamo apsolutno ništa. Mi imamo problem i sa solarima i sa vjetrom, kako ćemo mi uopšte upravljati sa takvim intermitentnim izvorima koji će dolaziti u mrežu. Mi sada na sve strane dajemo dozvole i zaista bih volio da mi neko objasni kako sve to naša mreža može da podnese. Ali sve su to stvari koje su uzrokovane onim što smo rekli na početku, kada na početku ne planirate, već odluke donosite mimo struke, političkim odlukama, na kraju vam se desi situacija da se obavezno zateknete u nečemu što ne možete da riješite i to uvijek na kraju pukne preko leđa ljudi koji su najslabijeg materijalnog stanja”, jasan je Gvero za Buku.
